Vrijeme je da se penje, da se napreduje za stepenicu vise, iako ni prethodna stepenica nije jos potpuno osvojena ni utvrdena kako treba. Govoriti malo, ne govoriti zlo, glupo, povrsno ni uzaludno, ili cak ne govoriti uopste. Sve su to stepenice na putu licnog napretka i usavrsavanja koje u toku zivota, kao teren u ratu, osvajamo, gubimo i ponovo osvajamo. S godinama, tacnije receno sa staroscu, koja nastupa polako i tiho kao sumrak na zemlju, krv hladni, nagoni odumiru, savladujemo se i obuzdavamo lakse, tako da i bez svoje velike zasluge govorimo manje,mozda razumnije i covjecnije. Ali to nije dovoljno. Vrijeme je da se prede na postizavanje viseg stepena, a to je: unutarnje cutanje. Sta vrijedi sto mudro drzimo jezik za zubima, ako u nama jos sve vri od ostrih sudova i brzopletih replika koje ne pokrecu nas jezik i ne prelaze preko usana, ali potresaju i paraju nasu unutrasnjost? Cesto mogu da se vide takvi starci koji smireno i prepodobno cute, ali im se u pogledu i podrhtavanju usnica javlja ponekad odraz unutarnjih kivnih i zlocudnih monologa i dijaloga. Bilo je vrijeme da vec naucimo da u sebi cutimo. Sve nas poziva na to. Priroda sama nam pomaze u tome. Vrijeme je, jer inace ce nam se desiti da do kraja zlo zivimo i, na kraju, ruzno umremo. A to je strasno.