Sijepa ljubav majke prema svom djetetu, glupi, slijepo ponos oca, uobrazenog oca na sina jedinca, sturo neobuzdano stremljenje za adidarima i zadivljenim pogledima muskaraca kod neke mlade, sujetne zene, svi ovi nagoni, sve ove djetinjarije, svi ovi priprosti, budalasti, ali neobicno snazni, toliko zivotni i silno prodorni porivi i pozude za Sidartu vise nisu bili djetinjarija, vidio je da ljudi radi njih zive, radi njih stvaraju neizmjerna cuda, putuju, vode ratove, neizmjerno pate, neizmjerno trpe, pa je zbog toga mogao samo da ih voli, vidio je zivot, zivotvornost, ono nerazrusivo u svim njihovim strastima, u svim njihovim djelima. Ljudi su bili dostojni ljubavi i divljenja u svojoj slijepoj odanosi, snazi i zilavosti. Nista im nije nedostajalo, posveceni i mislioci su bili samo malko ispred njih, imali su samo jedno jedino sicusno preimucstvo: svijest, svjesnu misao o jedinstvu svega zivog. U izvjesnim casovima Sidarta bi, stavise, posumnjao, treba li to saznanje, tu misao ocijeniti tako visoko, nije li samo mozda i to djetinjarija misaonih ljudi, misaono djetinjih ljudi. U svemu drugom su ljudi iz svijeta bili ravni mudracu, cesto i daleko nadmocniji, kao sto i zivotinje, u svom upornom, nepokolebljivom izvrsavanju onoga sto je potrebno, u izvjesnim trenucima na izgled imaju nadmoc nad ljudima.