Rekao bih da je kolicina dosade, ako se dosadu moze izmjeriti, danas mnogo veca nego nekoc. Jer su nekadasnja zanimanja, barem velikim dijelom, bila nezamisliva bez strastvene predanosti: seljaci zaljubljeni u svoju zemlju; moj djed, carobnjak lijepih stolova; postolari su znali napamet stopala svojih suseljana; sumari; vrtlari; pretostavljam da su tada cak i vojnici ubijali sa strascu. Pitanje smisla zivota nije se postavljalo, bilo je njima posve prirodno, u njihovim radionicama, njihovim poljima. Svako je zanimalnje stvorilo vlastiti nacin misljenja, vlastiti nacin postojanja. Lijecnik je razmisljao drugacije od seljaka, vojnik se ponasao drukcije od ucitelja. Danas smo svi jednaki, ujedinjeni zajednickom ravnodusnoscu prema svom poslu. Ta ravnodusnost postala je strascu. Jednom velikom kolektivnom strascu nasega doba.