...mene ponekad obuzimaju casovi takva jada... Jer mi se vec pocinje ciniti u tim casovima da niposto nisam sposoban da otpocnem zivjeti pravim zivotom, jer mi se vec cinilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjecaj za ono sto je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noci fantaziranja snalaze me vec casovi otreznjavanja, koji su uzasni! A onamo cujes kako oko tebe grmi i vitla se u zivotnom vihoru svjetina, cujes, vidis kako zive ljudi, vidis da njima nije zivot zabranjen, da se njihov zivot nece razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov zivot vjecito obnavlja, da je vjecito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi -- a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolicna zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji ce iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce sto toliko drsce za svojim suncem -- pa i kakva je fantazija u jadu! Osjecas da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vjecitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postajes i muzevan, ostavljaju te tvoji predasnji ideali; rasipaju se u prasinu, u mrvez; ako pak nemas drugoga zivota, moras ga graditi iz toga istoga mrveza. A medutim, dusa moli i zeli nesto drugo! I uzalud sanjar ceprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i trazi u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuse, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve sto je nekada bilo tako milo, sto je diralo dusu, sto je upaljivalo krv, sto je otimalo suze iz ociju i tako raskosno zavaravalo!