Voda je jos cureci u bazen - Boze, kako umrtvljujuce sporo - ispunjavala tisinu izmedu njih...Bilo je tu jos nesto: Konzulu se cinilo da jos cuje glazbu plesa sto mora da je vec davno prestao, i kao da je tu tisinu prozimao uminuli tutanj bubnjeva. Parija: to je znacilo i bubnjeve. Parian. Ta je gotovo opipljivo odsutna glazba bez dvojbe stvarala tako neobicnu iluziju da su se stabla naizgled tresla u taktu s njom, iluziju sto je ne samo vrt nego i ravnicu iza njega, cijeli prizor pred njihovim ocima, ispunjala uzasom, uzasom nepodnosive nestvarnosti. To mora da nije nenalik, rekao je sebi, onome sto neka luda osoba trpi u onim trenucima kad, dok bezopasno sjedi u dvoristu ludnice, ludilo iznenada prestaje biti utociste i utjelovljuje se u nebu sto se razmrskava i cijeloj okolini, u cijoj prisutnosti razum, vec onijemio, moze samo pognuti glavu. Nalazi li ludak u takvim trenucima, dok mu misli poput topovskih kugla grme mozgom, utjehu u njeznoj ljepoti parka ludnice ili obliznjih bregova s onu stranu uzasnog dimnjaka? Tesko, osjecao je Konzul. A glede one posebne ljepote, znao je da je ona mrtva kao i njegov brak, i hotimice zaklana.