Govorim to ozbiljno. Nije nas zadatak da se priblizimo jedan drugom, kao sto se ne sastaju ni sunce ni mesec, ni more ni kopno. Nas dvojca smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Nas cilj nije da se slijemo jedan sa drugim vec da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naucimo da vidimo i postujemo ono sto taj drugi jeste: nasa suprotnost i dopuna. Duboko je uvlacio u sebe vlazni, gorki miris vazduha u parku i pri svakom koraku mu se cinilo da gura proslost daleko od sebe, kao camac koji mu, stigavsi na obalu, vise nicemu ne sluzi. U tom ispitivanju i spoznaji nije bilo ni traga ni mirenja sa sudbinom i prkosno, i prozet preduzimljivim zarom, uperio je pogled u novi zivot koji vise nije smeo da se iscrpi u nedoumici i sumornom lutanju; vec treba da ga, kao strmi put, smelo povede navise. On se kasnije, i mozda sa vise gorcine nego sto to obicno cine muskarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromasan i sam obreo usred bela dana i vise nije hteo da izgubi nijedan jedini njegov dragoceni cas. Sasuseno drvo je zauvek mrtvo, smrznuta ptica se nikad vise ne vraca u zivot, a isto tako ni covek kad umre.