Nikad nismo shvatili zasto je curama tako bitno da budu zrele, ili zasto osjecaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas procitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se pocnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naucis slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao zivotinje jednake koze, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne mozemo dokuciti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerusene zene, da shvacaju ljubav, pa cak i smrt, a nama je jedina zadaca da dizemo larmu koja ih, po svemu sudeci, osvaja.