Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Hocu da udem u tvoju unutrasnjost, da pogledam uokolo, da te upijem kao dah. -Odlazi! - kaze kamen - Cvrsto sam zatvoren. Cak razbijeni na komade bicemo cvrsto zatvoreni. Cak smrvljeni u prah necemo nikoga pustiti. Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Dolazim iz ciste radoznalosti. Za nju je zivot jedina prilika. Zelim da prodem tvojim dvorcem zatim da posjetim list i kaplju vode. Malo vremena imam za to. Moja smrtnost mora te uzbuditi. -Ja sam od kamena - kaze kamen - i svakako moram sacuvati ozbiljnost. Odlazi odavde, nemam misice smijeha. Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Cula sam da su u tebi velike prazne sale, nevidene, neopisivo lijepe, gluhe, bez eha bilo cijih koraka. Priznaj da i sam malo o tome znas. -Velike i prazne sale - kaze kamen - ali u njima nema mjesta. Lijepe su, mozda, ali izvan ukusa tvojih jadnih cula. Mozes me upoznati, poznavati me neces nikad, citavom povrsinom okrecem se prema tebi, a citavom unutrasnjoscu na drugu stranu. Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Ne trazim u tebi utociste za vjecnost. Nisam nesrecna. Nisam beskucnik. Moj svijet je vrijedan povratka. Uci cu i izaci praznih ruku. A kao dokaz da sam stvarno bila necu dati nista osim rijeci kojima niko ne vjeruje. -Neces uci - kaze kamen - Nemas culo ucesca. Nijedno culo ne moze ti zamijeniti culo ucesca. Cak i pogled izostren do svevidenja ne vrijedi ti nista bez cula ucesca. Neces uci, imas jedva zrno toga cula. Jedva njegov zacetak, uobrazilju. Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. Ne mogu cekati dvije hiljade vijekova da udem pod tvoj krov. -Ako mi ne vjerujes - kaze kamen - obrati se listu, reci ce ti sto i ja. Kapi vode, reci ce ti sto i list. Konacno, pitaj vlas sa sopstvene glave. Smijeh me obuzima, smijeh, neobuzdani smijeh, kojim se smijati ne smijem. Kucam na vrata kamena. -To sam ja, pusti me. -Nemam vrata - kaze kamen.