Zivot mi je kao djevojcici bio glazba koja se neprestano pojacavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjecala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogresan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje zavrsava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola. Cijeli zivot ucila sam kako manje osjecati. Iz dana u dan osjecala sam sve manje. Je li to starenje?Ili nesto jos gore? Covjek se ne moze zastiti od tuge,a da se istovremeno ne zastiti i od srece.