Nikad nisam u bici,ni igdje drugdje ,ni ja ni itko od ljudi prisutnih ispod hrastova,vidio da Dijaneku popuste uzde samokontrole kojima je tako cvrsto i suzdrzano upravljao iz srca.Sada se moglo vidjeti kako priziva sve preostale djelice volje da se sabere i povrati strogocu Spartanca i casnika.Ispustivsi dah,koji u stvari nije bio uzdah nego nesto dublje,poput samrtnog zvizduka koji daimon cini kada bjezi kroz grlo,pustio je bezivotno Aleksandrovo tijelo i njezno ga polozio na grimizni ogrtac koji se ispod njega prostirao po zemlji.Svojom desnom rukom potapsao je ruku mladica koji mu je bio sticenik od prvog dana svoga rodenja. -Zaboravio si na nas lov,Aleksandre.Imali bismo tako velicanstven lov ovdje najesen.