CroSaric - Wisdom - 17

17:1  Veliki su i nedokučivi sudovi tvoji, zato lutaju duše nepoučljive.

17:2  Dok su mislili bezbožnici da imaju u vlasti sveti narod tvoj, postadoše sužnji tmine u okovima duge noći, zatvoreni pod svojim krovovima, prognanici vječne providnosti.

17:3  Mišljahu da će im se tajni grijesi skriti, pokriveni tamnim velom zaborava, a rasuše se u užasnu strahu, zaplašeni utvarama.

17:4  Ni skrovište u koje se povukoše nije ih sačuvalo od straha, nego se oko njih razlijegao grozan jek, ukazivahu im se kobne utvare, mračnih lica.

17:5  I nikakva im sila ognjena nije mogla svjetla pružiti, niti su sjajne plamene zvijezde mogle osvijetliti tu strašnu noć.

17:6  Jedino im se ukazivaše neka lomača, sama od sebe upaljena, puna užasa; i kad bi ta prikaza iščezla, oni je, izvan sebe od straha, držahu strašnijom nego što bijaše.

17:7  Nemoćna bijahu njihova umijeća čarobnjačka i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.

17:8  Jer oni koji prije obećavahu kako će istjerati strah i tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga.

17:9  Kad ih i nije ništa strahovito plašilo, bješe im na užas gmizanje životinja i šištanje zmija.

17:10  Ginuli su od straha, ne usuđujući se pogledati ni u zrak kojem se ne može umaknuti.

17:11  Jer zloća je strašljivaca: vlastitim se svjedočanstvom osuđuje i uvijek zlo uvećava kad je stane savjest tištiti.

17:12  Jer strah i nije drugo nego izdaja pomagala što ih razum daje:

17:13  što se manje čovjek u sebi na njih oslanja, to mu teže pada što ne zna uzrok svojoj patnji.

17:14  I tako oni, one noći zaista nemoćne izišle iz dubina Podzemlja nemoćnog, usnuli istim snom,

17:15  bijahu progonjeni strašnim sablastima ili su smalaksali obamrle duše, jer ih napade iznenadan i neočekivan strah.

17:16  I tako svaki, pavši gdje se našao, osta zatočen u tamnici bez prijevornica:

17:17  i orač i pastir i radnik koji se samotan muči zaskočeni zapadoše u neminovnu nevolju, svi bijahu okovani jednim lancem tame.

17:18  I šumni vjetar, i milopojni ptičji glas među lisnim granama, i odmjeren huk vode što silovito protječe; i divlja buka pećina što se ruše,

17:19  i nevidljiva trka životinja što skaču, i urlik ljutih divljih zvijeri, i jeka što se odbija od gorskih dolova - sve ih ispunjaše užasom.

17:20  A sav svijet blistao od sjajne svjetlosti i prepuštao se nesmetano svojim djelima.

17:21  Jedino se nad njima raskrilila teška noć, slika mraka koji će ih primiti; ali teži od same tame bijahu oni - teret sami sebi.