CroSaric - Job - 4

4:1  Tad prozbori Elifaz Temanac i reče:

4:2  "Možeš li podnijeti da ti progovorim? Ali tko se može uzdržat' od riječi!

4:3  Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice;

4:4  riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

4:5  A kad tebe stiže, klonuo si duhom, na tebe kad pade, čitav si se smeo!

4:6  Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?

4:7  TÓa sjeti se: nevin - propade li kada? Kada su zatrti bili pravednici?

4:8  Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore i nevolju sije, nju će i požeti.

4:9  Od daha Božjega oni pogibaju, na gnjevni mu disaj nestaju sa zemlje.

4:10  Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

4:11  Lav ugiba jer mu nesta plijena, rasuli se mladi lavičini.

4:12  Tajna riječ se meni objavila, šapat njen je uho moje čulo.

4:13  Noću, kada snovi duh obuzmu i san dubok kad na ljude pada,

4:14  strah i trepet mene su svladali, kosti moje žestoko se stresle.

4:15  Dah mi neki preko lica prođe, digoše se dlake na mom tijelu.

4:16  Stajao je netko - lica mu ne poznah - ali likom bješe pred očima mojim. Posvuda tišina; uto začuh šapat:

4:17  'Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Zar je čovjek čist pred svojim Stvoriteljem?

4:18  Ni slugama svojim više ne vjeruje, i anđele svoje za grijeh okrivljuje -

4:19  kako ne bi onda goste stanova glinenih kojima je temelj u prahu zemaljskom. Gle, kao moljce njih sveudilj satiru:

4:20  od jutra do mraka u prah pretvore, nestaju zasvagda - nitko i ne vidi.

4:21  Iščupan je kolčić njihova šatora, pogibaju skoro, mudrost ne spoznavši.'