CroSaric - Job - 7

7:1  Nije l' vojska život čovjekov na zemlji? Ne provodi l' dane poput najamnika?

7:2  Kao što trudan rob za hladom žudi, poput nadničara štono plaću čeka,

7:3  mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

7:4  Liježuć' mislim svagda: 'Kada ću ustati?' A dižuć se: 'Kada večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.

7:5  PÓut moju crvi i blato odjenuše, koža na meni puca i raščinja se.

7:6  Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.

7:7  Spomeni se: život moj je samo lahor i oči mi neće više vidjet' sreće!

7:8  Prijateljsko oko neće me gledati; pogled svoj u mene upro si te sahnem.

7:9  Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi.

7:10  Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

7:11  Ustima ja svojim stoga branit' neću, u tjeskobi duha govorit ću sada, u gorčini duše ja ću zajecati.

7:12  Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

7:13  Kažem li: 'Na logu ću se smirit', ležaj će mi olakšati muke',

7:14  snovima me prestravljuješ tada, prepadaš me viđenjima mučnim.

7:15  Kamo sreće da mi se zadavit'! Smrt mi je od patnja mojih draža.

7:16  Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

7:17  Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao

7:18  i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?

7:19  Kada ćeš svoj pogled skinuti sa mene i dati mi barem pljuvačku progutat'?

7:20  Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

7:21  Zar prijestupa moga ne možeš podnijeti i ne možeš prijeći preko krivnje moje? Jer, malo će proći i u prah ću leći, ti ćeš me tražiti, al' me biti neće."