CroSaric - Job - 37

37:1  Da, od toga i moje srce drhti i s mjesta svoga iskočiti hoće.

37:2  Čujte, čujte gromor glasa njegova, tutnjavu što mu iz usta izlazi.

37:3  Gle, munja lijeće preko cijelog neba - i sijevne blijesak s kraja na kraj zemlje -

37:4  iza nje silan jedan glas se ori: to On gromori glasom veličajnim. Munje mu lete, nitko ih ne priječi, tek što mu je glas jednom odjeknuo.

37:5  Da, Bog gromori glasom veličajnim, djela velebna, neshvatljiva stvara.

37:6  Kad snijegu kaže: 'Zasniježi po zemlji!' i pljuskovima: 'Zapljuštite silno!'

37:7  svakom čovjeku zapečati ruke da svi njegovo upoznaju djelo.

37:8  U brlog se tad zvijeri sve uvuku i na svojem se šćućure ležaju.

37:9  S južne se strane podiže oluja, a studen vjetri sjeverni donose.

37:10  Već led od daha Božjega nastaje i vodena se kruti površina.

37:11  I opet vodom puni on oblake, i sijevat' stanu oblaci munjama;

37:12  kruže posvuda po volji njegovoj, što im naloži, to će izvršiti na licu cijelog kruga zemaljskoga.

37:13  Šalje ih - ili da kazni narode, ili da ih milosrđem obdari.

37:14  Poslušaj ovo, Jobe, umiri se i promotri djela Božja čudesna.

37:15  Znaš li kako Bog njima zapovijeda, kako munju iz oblaka svog pušta?

37:16  Znaš li o čem vise gore oblaci? Čudesna to su znanja savršenog.

37:17  Kako ti gore od žege haljine u južnom vjetru kad zemlja obamre?

37:18  Zar si nebesa s njim ti razapeo, čvrsta poput ogledala livenog?

37:19  DÓe naputi me što da mu kažemo: zbog tmine se ne snalazimo više.

37:20  Zar ćeš mu reći: 'Hoću govoriti'? Ili na propast vlastitu pristati?

37:21  Tko, dakle, može u svjetlost gledati na nebesima što se sja blistavo kada oblake rastjeraju vjetri?

37:22  Sa sjevera k'o zlato je bljesnulo: veličanstvom strašnim Bog se odjenu!

37:23  Da, Svesilnog doseći ne možemo, neizmjeran je u moći i sudu, velik u pravdi, nikog on ne tlači.

37:24  Zato ljudi svi neka ga se boje! Na mudrost oholu on i ne gleda!"