CroSaric - Lamentations

Chapter 1

1:1  Kako osamljena sjedi prijestolnica, nekoć naroda puna; postade kao udovica, nekoć velika među narodima. Vladarica nad pokrajinama, na tlaku sad ide.

1:2  Noći provodi gorko plačući, suzama pokriva obraze. Nikog nema da je utješi, od svih koji su je ljubili. Svi je prijatelji iznevjeriše i postaše joj neprijatelji.

1:3  Izagnan je Juda, u nevolji je i u progonstvu teškom. Sad živi među poganima, ne nalazi počinka. Svi ga gonitelji sustižu u tjesnacima.

1:4  Putovi sionski tuguju jer nitko ne dolazi na svetkovine. Sva su vrata razvaljena, svećenici uzdišu, ucviljene su djevice njegove, a on je pun gorčine.

1:5  Tlačitelji njegovi sada gospodare, neprijatelji likuju: Jahve ga ucvili zbog grijeha njegovih premnogih. Djeca mu otišla u izgnanstvo pred tlačiteljem.

1:6  Povukla se od Kćeri sionske sva slava njezina. Knezovi joj postadoše k'o ovnovi koji paše ne nalaze; nemoćni vrludaju ispred goniča.

1:7  Jeruzalem se spominje danÄa bijede i lutanja, kad mu narod dušmanu u ruke pade a nitko mu pomoći ne pruži. Tlačitelji ga gledahu smijući se njegovoj propasti.

1:8  Teško sagriješi Jeruzalem, postade kao nečistoća ženina. Svi što ga štovahu, sada ga preziru: jer vidješe golotinju njegovu. On samo plače i natrag se okreće.

1:9  Skuti su mu uprljani, nije ni sanjao što ga čeka. Duboko je pao, a nikog da ga tješi. "Pogledaj, Jahve, moju nevolju: jer neprijatelj likuje."

1:10  Neprijatelj poseže rukom za svim dragocjenostima njegovim. Gledao je gdje pogani provaljuju u njegovo Svetište, oni kojima si zabranio i pristup u svoj zbor.

1:11  Sav narod njegov jeca, tražeći kruha; svi daju dragulje za hranu da bi ponovo živnuli. Evo, Jahve, pogledaj kako sam prezren.

1:12  Svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol kojom sam ja pogođen, kojom me Jahve udari u dan žestokog gnjeva svoga!

1:13  S visine pusti oganj, utjera ga u kosti moje. Pred noge mrežu mi razape i tako me nauznak obori; ucvili me, ožalosti za sva vremena.

1:14  Natovario me mojim grijesima, rukom ih svojom pritegnuo; na vrat mi ih navalio, snagu mi oduzeo. Predao me Gospod u ruke njihove, ne mogu se uspraviti.

1:15  Sve junake iz moje sredine Gospod odbaci: digao je zbor protiv mene da uništi uzdanicu moju. U tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kćerku Judinu.

1:16  Zato moram plakati, oči mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati. Sinovi su moji poraženi, odveć silan bijaše neprijatelj.

1:17  Sion pruža ruke: nema mu tješitelja. Jahve je protiv Jakova sa svih strana pozvao tlačitelje; i tako Jeruzalem postade među njima strašilo.

1:18  Jahve, on je pravedan; jer riječi se njegovoj protivih. Oh, čujte, narodi svi, gledajte moju bol: djevice moje, moji mladići, svi odoše u izgnanstvo!

1:19  Pozvah sve ljubavnike svoje, ali me oni prevariše. Moji svećenici i starješine pogiboše u gradu tražeći hrane da bi ponovo živnuli.

1:20  Pogledaj, Jahve, u kakvoj sam tjeskobi, moja utroba strepi, srce mi se u grudima grči jer bijah opako prkosan! Vani mač pokosi moje sinove, a unutra - smrt.

1:21  Čuj kako stenjem: nema mi tješitelja! Svi neprijatelji čuju za moju nesreću i likuju što si to učinio! Daj da dođe dan što si ga objavio, da njima bude kao meni.

1:22  Neka se pokaže sva njina zloća pred licem tvojim, a onda postupaj s njima kao što si sa mnom postupio za sve grijehe moje! Jer samo uzdišem, a srce moje tuguje.

Chapter 2

2:1  Kako mrakom zastrije Gospod u svom gnjevu Kćer sionsku. S neba na zemlju baci slavu Izraelovu! I ne sjeti se podnožja svoga u dan gnjeva svojega!

2:2  Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove.

2:3  U rasplamtjelom gnjevu svojem razbi svu snagu Izraelovu, povuče svoju desnicu pred neprijateljem; u Jakovu raspiri plamen ognjeni koji sve uokolo proždire.

2:4  Nategao je luk k'o neprijatelj, kao dušman ispružio desnicu, ubijajući sve što mu drago bijaše. Na šator Kćeri sionske sasu k'o oganj gnjev svoj jarosni.

2:5  K'o neprijatelj Gospod bijaše: razorio je Izraela, razorio sve dvore njegove, porušio njegove utvrde, umnožio kćeri Judinoj uzdisaje i jecaje.

2:6  Kao vrtu razvali mu sjenicu, razori mjesto sastanka. Baci Jahve u zaborav svetkovine i subote na Sionu; u gnjevu svojem prezre kralja i svećenika.

2:7  Svoj oltar je Gospod odbacio, zgadilo mu se Svetište njegovo. U ruke neprijatelja je predao bedeme svoje i dvorove. Bučili su u Domu Jahvinu, kao u dan blagdanji.

2:8  Jahve naumi razvaliti zidove Kćeri sionske. Nape uže mjerničko, ne ustegnu ruku od rušenja. Predziđe, zidine zavi u tugu: oronuše zajedno.

2:9  Vrata njina utonuše u zemlju, on im je razbio zasune; kralj i knezovi su među pucima, Zakona nema! Ni u prorokÄa više se ne nalaze viđenja Jahvina.

2:10  Starješine Kćeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske.

2:11  Iščilješe mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada.

2:12  Govore majkama svojim: "Gdje je žito i vino?" dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih.

2:13  S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti?

2:14  Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od izgnanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim.

2:15  Nad tobom plješću rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kćeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?"

2:16  Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!"

2:17  Jahve izvrši naum svoj, održa svoju riječ koju naredi u davnim danima: nemilice te razorio. Neprijatelj likuje zbog tebe, tvoj protivnik rog svoj podiže.

2:18  U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka k'o potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori.

2:19  Ustani, viči noću za svake promjene straže. K'o vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejačad koja od glada obamire po uglovima ulica.

2:20  Pogledaj, Jahve, i vidi kome si to učinio. Zar žene da jedu porod svoj, djecu što njišu u naručju? Zar moradoše biti poklani u Svetištu Gospodnjem svećenici i proroci?

2:21  U uličnoj prašini leže djeca i starci; moje djevice i moji mladići od mača padoše. Ti ih pomori u dan gnjeva svojega, ti ih pokla nemilice.

2:22  Ti si, kao na dan svečani, sa svih strana sazvao užase moje. U dan gnjeva Jahvina nitko nije preživio, nitko se nije spasio. One koje sam odnjihala i odgojila neprijatelj moj sve je istrijebio.

Chapter 3

3:1  Ja sam čovjek što upozna bijedu pod šibom gnjeva njegova.

3:2  Mene je odveo i natjerao da hodam u tmini i bez svjetlosti.

3:3  I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka.

3:4  Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.

3:5  Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.

3:6  Pustio me da živim u tminama kao mrtvaci vječiti.

3:7  Zazidao me, i ja ne mogu izaći, otežao je moje okove.

3:8  Kada sam vikao i zapomagao, molitvu je moju odbijao.

3:9  Zazidao mi ceste tesanim kamenom, zakrčio je putove moje.

3:10  Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi.

3:11  U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem.

3:12  Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice.

3:13  U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.

3:14  Postao sam smiješan svome narodu, rugalica svakidašnja.

3:15  Gorčinom me hranio, pelinom me napajao.

3:16  Puštao me da zube kršim kamen grizući, zakapao me u pepeo.

3:17  Duši je mojoj oduzet mir i više ne znam što je sreća!

3:18  Rekoh: Dotrajao je život moj i nada koja mi od Jahve dolazi.

3:19  Spomeni se bijede moje i stradanja, pelina i otrova!

3:20  Bez prestanka na to misli i sahne duša u meni.

3:21  To nosim u srcu i gojim nadu u sebi.

3:22  Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo.

3:23  Oni se obnavljaju svako jutro: tvoja je vjernost velika!

3:24  "Jahve je dio moj", veli mi duša, "i zato se u nj pouzdajem."

3:25  Dobar je Jahve onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.

3:26  Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino!

3:27  Dobro je čovjeku da nosi jaram za svoje mladosti.

3:28  Neka sjedi u samoći i šuti, jer mu On to nametnu;

3:29  neka usne priljubi uz prašinu, možda još ima nade!

3:30  Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.

3:31  Jer Gospod ne odbacuje nikoga zauvijek:

3:32  jer ako i rastuži, on se smiluje po svojoj velikoj ljubavi.

3:33  Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka.

3:34  Kad se gaze nogama svi zemaljski sužnjevi,

3:35  kad se izvrće pravica čovjeku pred licem Svevišnjeg,

3:36  kad se krivica nanosi čovjeku u parnici, zar Gospod ne vidi?

3:37  Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospod to zapovjedio?

3:38  Ne dolazi li iz usta Svevišnjega i dobro i zlo?

3:39  Na što se tuže živi ljudi? Svatko na svoj grijeh.

3:40  Ispitajmo, pretražimo pute svoje i vratimo se Jahvi.

3:41  Dignimo svoje srce i ruke svoje k Bogu koji je na nebesima.

3:42  Da, mi smo se odmetali, bili nepokorni, a ti, ti nisi praštao!

3:43  Obastrt gnjevom svojim, gonio si nas, ubijao i nisi štedio.

3:44  Oblakom si se obastro da molitva ne prodre do tebe.

3:45  Načinio si od nas smeće i odmet među narodima.

3:46  Razjapili usta na nas svi neprijatelji naši.

3:47  Užas i jama bila nam sudbina, propast i zator!

3:48  Potoci suza teku iz očiju mojih zbog propasti Kćeri naroda mojega.

3:49  Moje oči liju suze bez prestanka, jer prestanka nema

3:50  dok ne pogleda i ne vidi Jahve s nebesa.

3:51  Moje mi oko bol zadaje zbog kćeri svih mojega grada.

3:52  Uporno me k'o pticu progone svi što me mrze, a bez razloga.

3:53  U jamu baciše moj život i zatrpaše je kamenjem.

3:54  Voda mi dođe preko glave, rekoh sam sebi: "Pogiboh!"

3:55  I tada zazvah ime tvoje, Jahve, iz najdublje jame.

3:56  Ti oču moj glas: "Ne začepljuj uši svoje na vapaje moje."

3:57  Bliz meni bijaše u dan vapaja mog, govoraše: "Ne boj se!"

3:58  Ti si, Gospode, izborio pravdu za dušu moju, ti si život moj izbavio.

3:59  Ti, Jahve, vidje kako me tlače, dosudi mi pravdu.

3:60  Ti vidje svu osvetu njinu, sve podvale protiv mene.

3:61  Čuo si, Jahve, podrugivanje njihovo, sve podvale protiv mene.

3:62  Usne protivnika mojih i misli njine protiv mene su cio dan.

3:63  Kad sjede, kad ustaju, pogledaj samo: ja sam im pjesma-rugalica.

3:64  Vrati im, Jahve, milo za drago, po djelu ruku njihovih.

3:65  Učini da srca im otvrdnu, udari ih prokletstvom svojim.

3:66  Goni ih gnjevno i sve ih istrijebi pod nebesima svojim, Jahve!

Chapter 4

4:1  Jao, potamnje zlato, to suho zlato! Sveto se kamenje prosu na uglovima svih ulica.

4:2  Sinovi sionski, nekoć cijenjeni kao najčišće zlato, ah, sada ih cijene kao sudove glinske, kao djelo ruku lončarevih!

4:3  Čak i šakali pružaju dojke i doje mladunčad, ali kćeri naroda moga postaše okrutne kao nojevi u pustinji.

4:4  Jezik dojenčeta za nepce se lijepi od žeđi. Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruži.

4:5  Oni što se nekoć sladiše biranim jelima ginu po ulicama; nekoć nošeni u grimizu, sada se valjaju po buništu.

4:6  Veći bijaše zločin Kćeri naroda moga od grijeha Sodome, što u tren oka bi razorena, a ničija se ruka ne diže na nju.

4:7  Njeni mladići bijahu nekoć čišći od snijega, bjelji od mlijeka, od koralja rumenija bijahu im tijela, lice glatko k'o safir.

4:8  Sad im je obraz crnji od čađe, ne prepoznaju se više na ulici. Koža im se lijepi za kosti, suha kao drvo.

4:9  Kako su sretni oni što ih mač probode, sretniji od onih koje pomori glad; koji padaju, iscrpljeni, jer im nedostaju plodovi zemljini.

4:10  Žene, tako nježne, kuhaše djecu svoju, njima se hraniše za propasti Kćeri naroda moga.

4:11  Jahve je utolio svoj bijes, izlio jarosnu srdžbu svoju, na Sionu raspirio požar što sažiže i same temelje njegove.

4:12  Nisu vjerovali kraljevi zemaljski ni svekoliko stanovništvo zemlje da će ugnjetač i neprijatelj ući na vrata jeruzalemska -

4:13  zbog grijeha svojih prorokÄa, zbog bezakonja svećenikÄa koji usred grada prolijevahu krv pravednikÄa!

4:14  K'o slijepi teturahu ulicama, omašteni krvlju, te nitko nije smio da se takne odjeće njihove.

4:15  "Natrag, nečisti!" - viču im. "Natrag! Ne dirajte!" I tada pobjegoše poganima, al' ne smjedoše ondje ostati.

4:16  Raspršilo ih lice Jahvino, on ih više nije gledao. Ne poštuju više svećenikÄa, ne sažaljuju staraca.

4:17  Već nam oči iščilješe iščekujući pomoć, ali uzalud; s kula naših zureć' u daljinu očekivasmo narod koji nas ne može spasiti.

4:18  Vrebaju nam na korake da ne hodamo po trgovima svojim. Bliži nam se kraj, navršili nam se dani, naš konac dolazi.

4:19  Naši gonitelji bijahu brži od orlova na nebu; u planini nas ganjahu, u pustinji dočekivahu u zasjedi.

4:20  Naš životni dah, Jahvin pomazanik, pade u njihove jame - on za koga govorasmo: "U sjeni njegovoj živjet ćemo među narodima."

4:21  Raduj se i veseli se, Kćeri edomska, ti koja živiš u zemlji Usu: doći će i do tebe čaša, opit ćeš se i razgoliti.

4:22  Tvoj grijeh je iskupljen, Kćeri sionska, neće te više u izgnanstvo voditi. Kaznit će opačinu tvoju, Kćeri edomska, razotkriti grijehe tvoje.

Chapter 5

5:1  Spomeni se, Jahve, što nas je snašlo, pogledaj, vidi sramotu našu!

5:2  Baština naša pade u ruke strancima, domovi naši pripadoše tuđincima.

5:3  Siročad smo: oca nemamo, majke su nam kao udovice.

5:4  Vodu što pijemo plaćamo novcem, i za drvo valja nam platiti.

5:5  Jaram nam je o vratu, gone nas, iscrpljeni smo, ne daju nam predahnuti.

5:6  Pružamo ruke k Egiptu i Asiriji da se kruha nasitimo.

5:7  Oci naši zgriješiše i više ih nema, a mi nosimo krivice njihove.

5:8  Robovi nama zapovijedaju, a nitko da nas izbavi iz ruku njihovih.

5:9  Kruh svoj donosimo izlažući život maču u pustinji.

5:10  Koža nam gori kao peć užarena, ognjicom od plamena gladi.

5:11  Oskvrnuli su žene na Sionu i djevice u gradovima judejskim.

5:12  Svojim su rukama vješali knezove, ni lica staračka nisu poštivali.

5:13  Mladići su nosili žrvnjeve, djeca padala pod bremenom drva.

5:14  Starci su ostavili vrata, mladići više ne sviraju na lirama.

5:15  Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.

5:16  Pao je vijenac s naše glave, jao nama što zgriješismo!

5:17  Evo zašto nam srce boluje, evo zašto nam oči se zastiru:

5:18  zato što Gora sionska opustje i po njoj se šuljaju šakali.

5:19  Ali ti, Jahve, ostaješ zauvijek, tvoj je prijesto od koljena do koljena.

5:20  Zašto da nas zaboraviš zauvijek, da nas ostaviš za mnoge dane?

5:21  Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu.

5:22  Il' nas hoćeš sasvim zabaciti i na nas se beskrajno srditi?